Vježbanje uma u aikidou
Osnivač (Morihej Uešiba) je nameravao da aikido bude daleko više od tehnike za samoodbranu. Njegova namjera je bila da stopi borilačku vještinu u skup etičkih, društvenih, i upravljačkih ideala. Uešiba se nadao da ce ljudi trenirajući aikido, usavršiti sebe duhovno isto kao i fizički. Međutim, to nije odmah očigledno, kako bi vježbanje aikidoa tebalo da rezultira nekom duhovnom (psiho-fizičkom) transformaciom. Štaviše, mnoge druge vještine polažu pravo na to da svoje učenike vode do prosvetljenja ili psiho-fizičke transformacije. Možemo se sa pravom zapitati, onda, da li i kako se aikido razlikuje od drugih vještina u pogledu efekata transformacije.
Treba da bude jasno, da transformativna sila aikidoa, ako takva postoji uopšte, ne može ležati samo u izvođenju fizičkih tehnika. Prije, ako aikido omogućava nosiocu samo-usavršavanje i psiho-fizičku transformaciju duž puta koji je predividio osnivač, vježbači aikidoa moraju da usvoje određene stavove prema aikido treningu i moraju nastojati da gaje određene vrste naklonosti koje se tiču saznanja.
Klasično, ove vještine koje polažu pravo na to da omogućavaju transformativnu osnovu za svoje vežbače ukorenjene su u religioznu i filozofsku tradiciju kao sto su Budizam i Taoizam (uticaj Šinto-a na japanske vještine je u poređenju obično mali). U Japanu je Zen Budizam izvršio najjači uticaj na razvoj transformativnih vještina. Mada je Morihej Uešiba bio mnogo manje pod uticajem Taoizma i Zena u odnosu na ''novu religiju'' Omotokjo, sigurno je moguće spojiti određena gledišta Zen i Taoističke filozofije i prakse sa aikidom. Šta više, Omotokjo je široko ukorenjen u raznovrsni sastav neo-Šintoističkih koncepcija i verovanja. Bilo bi neverovatno pretpostaviti da je usvajanje ovih stavova neophodan uslov za psihofizičku transformaciju kroz aikido.
Koliko se tiče ujedinjenja Zen i Taoisticke prakse i filozofije sa aikidoom, psiho- fizička transformacija kroz vežbanje aikidoa će biti malo drugačija od psiho-fizičke transformacije kroz vežbanje vještina kao sto su karate i judo, i ceremonija čaja. Sve ove vještine imaju zajednički cilj da uliju svojim vežbačima spoznaju staloženosti, spontanosti akcije/reakcije, i shvatanja karaktera stvari upravo onakvim kakve jesu (sinjo). Osnovna namera za prouzrokovanje ovih vrsta raspoloženje kod treniranih ima dvostruko usredsređivanje na ponavljanje osnovnih pokreta i stavova vještine, i da bi se sačuvala pažnja tokom vežbanja.
Činjenica da je aikido trening uvjek sarađivački daje još jedno mesto za izgrađivanje ličnog transformisanja kroz aikido. Kooperativan trening olakšava napuštanje takmičarskih razmišljanja što pojačava opažanje drugih sopstvenih podela. Kooperativni trening takođe polako uliva pažnju za sigurnost i dobrobit partnera. Ovaj stav vođenja računa o drugima se onda proširuje i na druge situacije izvan vežbanja aikidoa. Drugim rečima, kooperativna osnova za aikido vežbanje se prenosi direktno u okvir moralnog ponašanja u svakodnevnom zivotu.
Osim toga, treba da bude jasno da ukoliko je moguć lični preobražaj kroz aikido trening, to nije automatski proces. Ovo treba da bude očigledno opažajući činjenicu da ima onih koji vežbaju aikido godinama, a još uvek prave i moralne i zakonske prekršaje. Tehnička vještina i široko iskustvo u borilačkim vještinama svakako nije garancija moralnog i ličnog napretka. Ova činjenica se često javlja kao veliko razočarenje za aikido studente, posebno ako bi otkrili da njihovi instruktori još uvek pate od raznih vrsta nedostataka. Ustvari, ma kako, ovo za sebe predstavlja dragocenu lekciju: Tehničko znanje je cilj koji je lakše postići od ličnog napredovanja. Mada oba ova cilja mogu predstavljati obavezu za čitav vek, znatno je lakše učiniti vrstu žrtvi i napora koji se traže za tehničko napredovanje nego uložiti napor i žrtve koje zahteva lični preobražaj i napredak.
Put samousavršavanja i ličnog preobražaja mora negdje početi, ma kako. Možda najvažnije (lako se zaboravi) početna tačka i za učenika i za učitelja aikidoa je da stalno imaju na umu da su ljudi sa kojima treniraju ljudska bica kao i oni sami, i da svaki od njih ima svoju jedinstvenu perspektivu, i sposoban je da oseti bol, frustraciju i sreću, i da svako od njih ima svoj vlastiti cilj zbog koga trenira.
Ako neko shvati ozbiljno pojam da deo nečijeg aikido treninga treba da ima za cilj težnju ka samousavršavanju, neko ponekad može da razmišlja kako će na to drugi gledati. Neko može imati nadprosečne tehničke sposobnosti i još drugi mogu gledati na njega kao na samoljubivog bezobzirnog siledžiju.
